Stefan Jelic

Neinventivnost međunarodne zajednice u rješavanju izbjegličke krize

Interesovanje za izbjegličko i humanitarno pravo u mom slučaju datira još iz studentskih dana. Praksa obavljena u UNHCR-u, u okviru Klinike međunarodnog izbjegličkog prava, moot court – simulacija suđenja i rad na konkretnim slučajevima kao i ostale aktivnosti u kojima sam učestvovao kao student, dodatno su me motivisale da detaljnije pratim rad delegacija UNHCR širom svijeta. Zahvaljujući e-mail publikacijama UNHCR-a, blagovremeno dobijam informacije o dešavanjima i intervencijama UNHCR na globalnom nivou.

Zadnja publikacija koju sam dobio prije nekoliko dana, ostavila me je bez teksta.  Odnosi se na dešavanja u Jemenu. Potresne fotografije djece, ranjenika, zarobljenika, porušenih gradova probudiće saosjećanje kod svakog racionalnog čovjeka.

Za neupućene, sukob u Jemenu počeo je u martu 2015.godine i njegova  pozadina proizilazi iz religijske i plemenske podjele u zemlji, prvenstveno inspirisane Arapskim proljećem. Sukob se vodi između Vrhovnog revolucionarnog komiteta sastavljenog od velikog broja frakcija  iz tzv. pokreta Ansar Alah, dominantno šitskog opredjeljenja i Vlade predsjednika  Abd al-Rab Mansur al-Hadija. Veoma je važno napomenuti da pored dominantnog sukoba, veliki dio teritorije Jemena  kontrolišu terorističke organizacije bliske Al’Kaidi i ISIL-u. Pričinjena materijalna šteta prema navodima kredibilnih medijskih kuća, prvenstveno Rojtersa, iznosi preko 14. milijardi dolara.

Pitam se, zbog čega međunarodna zajednica i dalje nema sluha o pronalasku efikasnog rješenja koje bi spasilo živote miliona nedužnih civila, djece, žena i nejakih – izbjeglica iz zemalja obuhvaćenih sukobima?

Podaci UNHCR-a ukazuju da je od početka sukoba pa sve do danas, svoje domove napustilo preko tri miliona državljana Jemena. Kako sukobi još uvjek traju, zbog nemogućnosti da se pronađe efikasno rješenje u zbrinjavanju izbjeglica, u središte sukoba vratiće se preko milion izbjeglica, i na taj način staviti na kocku sopstvene živote i živote svojih porodica.

Napominjem,  izbjeglicama su garantovana ista prava kao i nama. I oni imaju pravo na život, obrazovanje, porodicu, slobodu, baš kao i mi. Zbog stereotipa i predrasuda u današnjem društvu, svaka osoba koja zatraži azil u nekoj drugoj zemlji, posebno ukoliko je porijeklom iz zemalja Bliskog isotka, po automatizmu predstavlja sinonim za terorizam i nasilje.

Zbog nametnutih predrasuda, pronalaze se opravdanja za neinventivnost u rješavanju ovog, veoma bitnog problema sa kojim se susrijeće čovječanstvo.

Na izbjeglice se ne smije gledati kao na problem i stereotipno se odnositi prema njima, već u skladu sa mogućnostima, potrebno je raditi na njihovoj integraciji i osposobljavanju za učešće u društvu.

Međutim, u praksi situacija je sasvim drugačija. Vlade zemalja selektivno primjenjuju obavezujuće međunarodne konvencije, i na taj način podrivaju sistem važenja međunarodno pravnih normi i obesmišljavaju međunarodno pravni poredak.

Organizacija Amnesty international u najnovijem, godišnjem izvještaju, upozirila je da  zakoni koji inkriminišu borbu protiv terorizma u velikom broju evropskih zemalja imaju diskriminišuće norme prema muslimanima i izbjeglicama.

Međunarodna zajednica mora pronaći adekvatan način za rješavanje problema sa kojima se susrijeću ljudi koji su u bijegu od rata i gladi spremni rizikovati sopstvene živote. Svaka osoba koja zatraži utočište u drugoj zemlji, shodno obavezujućim međunarodnim Konvencijama ne smije biti vraćena sa granice dok se ne utvrdi činjenično stanje u zemlji porijekla i osnovanost zahjteva za dobijanje azila.

Jer prije svega, moralni imperativ savremenog društva je pružiti pomoć izbjeglicama i ugroženima po bilo kom osnovu!

 

Stefan Jelić