Bojan Zeković

Zeković: Selektivna pravda na tri načina

Informacije o presudama kojima se članovima porodice Kalić oslobođenim od optužbi za pranje novca dosuđuju odštetete zbog neosnovanog lišenja slobode, a tek se očekuju za štetu na imovini, ponovo aktuelizuju pitanje odgovornosti postupajućih tužilaca i Tužilaštva u cjelini.

Kojim poslovima su Kalići stekli imovinu vrijednu više desetina miliona eura niko se ne bavi!? Do sada niko u Crnoj Gori nije odgovarao zbog pranja novca stečenog prodajom narkotika!

Procesuiranje osumnjičenih za pranje novca bio je uslov za napredovanje u evropskim integracijama, a nakon pet godina rezultat je da građani optuženima plaćaju odštetu.

Šteta u novcu, uprkos iznosu, je moguće i najmanja. Za ovo djelo optuženima više ne može biti suđeno.

Niko objektivan ne očekuje da Tužilaštvo po svakoj optužnici izdejstvuje osuđujuću presudu. Ipak, nedopustivo je da u ključnim slučajevima, na kojima javnost stiče ili gubi povjerenje u pravosudni sistem i njegovu spososbnost da obezbijedi pravdu, imamo višegodišnje nepostupanje, zastaru krivičnog gonjenja ili oslobađajuće presude.

Umjesto pravde, građani će dobiti odštetne zahtjeve sa veoma visokim iznosima, koje će platiti onima koji su trebali odgovarati. Za taj novac niko ne kaže da je teret za budžet, kao za pojedina socijalna davanja.

U najvećim slučajevima imamo dugogodišnje nepostupanje Tužilaštva: u slučaju Telekom naredba o sprovođenju istrage je donijeta tek 30.10. 2015. godine i istraga još uvijek traje; u slučaju Zlatica izviđaj traje preko dvije godine; zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja u slučaju Solana niko nije odgovarao; u slučaju KAP gdje su građani samo za garancije platili 126 miliona eura DPS starteškom partneru, ruskom oligarhu Deripaski, za koje je i DRI utvrdila da su izdate nezakonito, vještačenje dokumentacije traje više od šest godina; za štetu od preko 10 miliona eura u slučaju Limenka niko nije odgvoran, kao ni za za zloupotrebe u Kolašinu…

U najkraćem, selektivna pravda – kao najgora vrsta nepravde, u slučajevima “krupnog kriminala” sprovodi se kroz simulaciju pravne države na tri načina: 

–         dugogodišnjim nepostupanjem i zastarom krivičnog gonjenja

–         oslobađajućim presudama

–         nesprovođenjem kazne i kada dođe do osuđujuće presude, kao u sučaju Marović.

Sve ovo ubija vjeru u pravdu i urušava temelje države. Najgori oblik očaja koji može zavladati u jednom društvu je sumnja da je uzaludno živjeti pošteno.

 

Bojan Zeković, član Predsjedništva SDP