Venecuela je najočigledniji dokaz da kvalitet života građana nije povezan sa prirodnim resursima ili ekonomskom razvijenošću kojima određena država raspolaže, već direktan rezultat kapaciteta i moralnosti političke i ekonomske elite, vladavine prava i demokratskog sistema.
Akcije treba da budu primjerene sposobnostima ljudi koji ih treba da ih realizuju”, jedna je od misli američkog teoretičara menadžmenta Pitera Drakera, kojom bi se najlakše mogla opisati politika koja je dovela do propasti Venecuele.
Venecuela je dugo godina slovila kao jedna od najrazvijenijih zemalja Južne Amerike, primjer kako se koriste obilati prirodni resursi da se država značajno razvije, postane uspješna u kulturi, sportu, medicini, inovacijama, pravi magnet za emigrante iz cijele regije, ali i obećana zemlja za stotine hiljada Evropljana, pogotovo iz Italije, Španije, Portugala, Njemačke, kao i brojnih Arapa (skoro milion i po, uglavnom iz Sirije, Libana i Palestine).
Ono što je svakako najznačajnije za razvoj države, koja se prostire na skoro milion kvadratnih kilometara (70 puta veća od Crne Gore) i koja ima oko 31 milion stanovnika, jeste pronalazak nafte koja čini oko 80% komletnog izvoza i preko trećine GDP. Pri tome su do sada otkrivena nalazišta nafte najveća na planeti i procjenjuje se da Venecuela ima potencijal da izvuče 300 milijardi barela. Za usporedbu, druga je Saudijska Arabija sa oko 267 milijardi, a sa daleko manjim rezervama slijede Kanada, Iran, Irak i Kuvajt. Rusija ima 5 puta manji potencijal, a njena ekonomija je takođe naslonjena na prozvodnju nafte.
Međutim, danas se nekoliko miliona građana Venecuele nalazi u klasničnom ekonomskom izbjeglištvu, a milioni se spremaju da prodaju sve što imaju i odu u Kolumbliju, Brazil, Boliviju, Peru i dalje u Argentinu, Čile i Meksiko. Venecula je 1950. godine bila na četvrtom mjestu po visini GDP po glavi stanovnika, u narednim decenijama je figurirala kao najrazvijenija zemlja kontinenta i situacija na graničnim prelazima sa susjednim zemljama danas liči na onu u kojoj bi se austrijske ili švajcarske porodice gurale na graničnim prelazima Bosne, Crne Gore ili Albanije očajnički pokušavajući da uđu u te zemlje iz ekonomskih razloga.
Razlog za ovakvo ekonomsko stanje leži u poslovici sa početka teksta. Dolaskom na vlast radikalnih populista u liku Uga Čaveza 1998, a pogotovo njegovog nasljednika Nikolasa Madura 2013, zemlja je ušla u političku, ekonomsku, socijalnu i ustavnu krizu. Ma koliko nekome bila simpatična u početku, bolivarska revolucija za posljedicu ima radikalan pad svih elemenata pristojnog života u toj zemlji.
I pored nekih pozitvnih rezultata u ranoj fazi Čavezove vlasti, poput ogromnih ulaganja u obrazovanje i zdravstvo, njegova ekonomska politika se svodila na nacionalizaciju velikih (naftnih) kompanija, privatnih firmi i posjeda i gušenje ekonomskih sloboda i rezultirala je ekonomskim i socijalnim kolapsom. Mjesečna plata inžinjera na naftnoj platformi danas iznosi oko 80 dolara, a nekada je toliko zarađivao dnevno.
Ukidanjem ustavnih ograničenja, Čavez je ostao na vlasti do smrti 2013. godine, gazeći zakone koji su mu onemogućavali da bude reizabran ili vlada u skladu sa Ustavom. Korupcija i kriminal dostižu vrhunac za vrijeme njegove i Madurove vlasti, pa je tako Karakas, glavni grad, danas jedan od najopasnijih gradova na planeti, a broj ubistava dostiže desetine hiljada godišnje. Na listi vladavine prava, od 99 zemlja Venecela je na 99. mjestu. GDP pada već niz godina, a u protekloj je ekonomija pala za nevjerovatnih 18%. U ovoj će pasti za još 16%. Neki od nas su osjetili kakva je bila hiperinflacija 1993. godine, slično se u ovih godinu i nešto dešava i u Venecueli, a inflacija će 2018. dostići nevjerovatnih 1.000.000%. U prodavnicama skoro da i nema robe, hrana je postala luksuz, a tržište za mnoge proizvode gotovo da i ne postoji.
Gušenje političkih sloboda u “ime revolucije” dovelo je do toga da Madurova stranka učestvuje na namještenim izborima, uz par minornih satelita koje podržavaju politiku Vlade, dok se opozicija satanizuje uz optužbe da su “američke sluge”. Glavnim opozicionim partijama nije dozvoljeno ili je otežano učešće u političkom životu. Maduro i njegova Ujedinjena socijalistička partija Venezuele (Partido Socialista Unido de Venezuela, PSUV) preuzeli su i sudsku i tužilačku vlast kao treću granu i time izgradili sistem u kojem na državnom nivou skoro da nemaju opoziciju.
Rezultat ove “antiglobalističke, čegevarske, antiameričke” borbe i revolucije je da je prosječni stanovnik Venecuele zbog nedostatka hrane u proteklih par godina izgubio 11 kilograma, po istraživanju tri Univerziteta na oko 6.000 stanovnika. U zemlji danas skoro 90% stanovnika živi ispod apsolutne linije siromaštva. Madurovi pozivi da se njegovi sugrađani vrate u zemlju i ne “budu kolumbijski i brazilski robovi” bez ikakvog su efekta. Nekadašnja ekonomska, tehnološka i kulturna elita Južne Amerike danas se prehranjuje radeći najniže plaćene poslove u tim zemljama.
Dok se milioni spremaju da napuste zemlju i vlade zemalja EU se suočavaju sa mogućim posljedicama egzodusa, budući da je dio građana tih zemalja nekad odlazio “trbuhom za kruhom” u Karakas, Marakaibo ili Valensiju, a danas pokušavaju da se vrate u Italiju, Portugal ili Španiju, čime bi doveli do usložnjavanja ionako previše složene migranstke krize u Evropi.
Venecula je za nas u Crnoj Gori bila zemlja koju smo najviše upoznali preko čuvenih Telenovela (od čuvene “Kasandre” snimljeno ih je preko 200) i za koju smo najčešće čuli poslije izbora za miss svijeta (djevojke iz te zemlje su osvojile čak 22 tutule u proteklim decenijama) dok je za neke bila simpatična zbog izraženog antiameričkog ili antiglobalističkog stava njenih predsjednika.
Posljedice dolaska na vlast nesposobnih demagoga i populista su uvijek iste. Neki to osjete prije, neki kasnije. Danas se politički talas, sličan nekadašnjem u Venecueli, sprema i u određenim zemljama Evropske unije gdje “sveznajući” populistički političari sa lijevog, a češće desnog pola pokušavaju da zbace političke elite i dovedu do promjena u političkom i ekonomskom sistemu tih zemalja. Da se ovakvi eksperimenti skupo plaćaju mi u regiji saznali smo 90-ih godina, a nadamo da će ostali naučiti na našim greškama prije nego bude kasno. Bitna odlika tih antisistemskih partija i pokreta je negiranje bilo kakvih stručnih znanja, pogotovo u politici, ekonomiji i u drugim oblastima bitnim za uređenje države. Tako komičari danas vode vlade par država čijim građanima neće biti do smijeha ako njhovi novi lideri krenu Madurovim stopama. Mada je Maduro, da budemo pošteni, vozač gradskog prevoza, tako da je češće bio u kontaktu sa građanim od komičara.
Danas su rezultat njegove nesposobne vlasti desetine miliona unesrećenih sugrađana i gotovo uništena zemlju kojoj će biti potrebno duže vremena da se oporavi nego Iraku ili Libiji, a on se ne smije pojaviti u javnosti bez ogromnog obezbjeđena da mu njegovi nekadašnji putnici ne bi objasnili što misle o njegovoj vlasti.
Venecuela je najočigledniji dokaz da kvalitet života građana nije povezan sa prirodnim resursima ili ekonomskom razvijenošću kojima određena država raspolaže, već direktan rezultat kapaciteta i moralnosti političke i ekonomske elite, vladavine prava i demokratskog sistema.
Primjer te zemlje pokazuje što se sve može desiti i sa pojedinim, nama biližim, zemljama ako se sa ozbiljnim problemima ne suoče na stručan i sistemski način, umjesto lakih, brzih i prostih rješenja.
Autor je diplomirani politikolog za međunarodne poslove