Početak svake školske godine za većinu porodica u Crnoj Gori već je opšta borba sa troškovima. Dok cijene u prodavnicama svakodnevno divljaju, opremiti dijete za školu, od sveski i pribora do patika i jakne postao je ozbiljan luksuz.
I taman kad roditelji pokušaju da pohvataju konce i zatvore kućni budžet, stignu poruke iz viber grupa: skuplja se novac za klimu u kabinetu, ugradnja je toliko i toliko, pa „ko koliko može”.
Razumijem profesore koji rade u neuslovnim učionicama i vjerujem da većina njih ima dobru namjeru. Ali moramo podvući crtu i reći otvoreno, ovo nije u redu i ovakva praksa mora da prestane.
Neprijatno je roditeljima koji nemaju odakle da daju, neprijatno je i profesorima koji moraju da traže, ali najgore od svega je što se time pokriva nemar države. Roditelji nisu dužni da glume finansijere prosvjete, niti da iz svog džepa kupuju osnovni inventar da bi im đeca imala elementarne uslove za praćenje nastave.
Zato pozivam profesore i uprave škola, nemojte tražiti od roditelja da rješavaju probleme koje treba da rješava država. Ako u kabinetu fali klima, stolica ili bilo šta od inventara, adresa za to je Ministarstvo prosvjete, a ne roditeljski džep. Neka uprave šalju dopise i zahtjeve onima koji su za to plaćeni i nadležni.
Kao odbornik Evropskog saveza, ali prije svega kao neko ko živi svakodnevicu ovog grada, apelujem da prestanemo sa praksom „tihe privatizacije” školskih troškova. Roditeljima je već i previše, dajte da ih bar po školama ne dočekuju novi računi.