U vremenu u kojem mnogi ekonomski stručnjaci najavljuju da je pred nama velika prehrambena kriza, mnogo veća nego ona 2008. godine, kao država moramo razmišljati o uvođenju robnih rezervi. U prilog tome ide i činjenica da je naša zemlja umnogome zavisna od uvoza, a samim tim cijena i dostupnost proizvoda zavise od globalnog faktora. Kao što možemo vidjeti predhodnih mjeseci, za sad je dostupnost proizvoda na zadovoljavajućem nivou, ali globalno tržište uslovilo je i nerealno visok rast cijena za naš standard.
Robne rezerve su uglavnom u funkciji spasavanja proizvođača i tržišta – imaju ulogu da smire tržište, da ublaže cjenovne udare i udare u snabdijevanju, kao i da se održe garantovane cijene nekih dobara. To su zalihe dobara kojima se obezbeđuje snabdjevenost i stabilnost na tržištu u slučajevima vanrednog stanja, rata ili tržišnih poremećaja.
Obično ih čine osnovni poljoprivredni i prehrambeni proizvodi, meso, industrijski proizvodi, ljekovi i sanitetski materijal, sirovine i reprodukcioni materijal za ove proizvode. Naravno, u koliko je to moguće, nije loše imati i zalihe goriva.
Preko 20 zemalja u svijetu je ograničilo ili potpuno ukinulo izvoz najvažnijih životnih namirnica. Među njima prednjači Argentina koja je vodeći proizvođač sojinog ulja i kukuruza, i među tri najveća proizvođača pšenice. Pored Argentine, mogli smo vidjeti da je u maju i Indija odustala od izvoza bitnih životnih namirnica, zemlja koja je umnogome mogla stabilizovati tržišta u Evropi, pogođenih ratnom krizom u Ukrajini. Na ruku ne idu ni suše širom svijeta koje mogu uticati na prinose.
Svi ovi pokazatelji jasno govore, da je postojanje robnih rezervi u ovim situacijama preporučljivo, kako bi se održala dostupnost proizvoda i regulisala cjenovna politika.
Zaključak je da i kada ne postoji globalna kriza, postojanje robnih rezervi daje pozitivan efekat, jer daje sigurnost u snadbijevanju i mogućnost regulacije tržišta, bez obzira na globalna dešavanja.
Petar Odžić
Član Predsjedništva SDP