Podružnice srbijanskih partija u Crnoj Gori, NSD i DNP intenzivno rade na ostvarivanju ideje zacrtane od njihovog beogradskog šefa po kojoj će Crna Gora predstavljati samo još jednu srpsku državu na Balkanu, daleko od mira, sreće i prosperiteta za sve njene građane.
Suočeni sa strahovitim porazima, od kojih je najvidljiviji u Budvi gdje je NSD sa 12 pala na četiri mandata, a DNP sa četiri na dva i u Andrijevici gdje su u gradu sa najvećom srpskom populacijom u Crnoj Gori na svega 10% – jasno je da samo izazivanjem nemira i sukoba u našoj zemlji mogu zadržati vlasti.
Zbog toga inflacija onoga što su napadi na samu suštinu građanske države – od svađalačke deklaracije o Jasenovcu, preko inicijativa da srpski jezik bude vodeći, do kapele Karađovđevića na Lovćenu. Kruna je želja da se dvojnim državljanstvom eliminiše bilo kakva mogućnost da se ovdje odlučuje o bilo čemu bez potvrde od našeg sjevernog susjeda.
Ko ne vjeruje u ovo, nek pogleda Joanikija II i urušavanje cjelokupnog nasljeđa Arhiepiskopa cetinjskog MPC Amfilohija Radovića. Sad je umjesto kakve-takve ravnopravnosti i arhiepskog savjeta uz jasno izbjegavanje odrednice SPC u zvaničnom obraćanju i titulisanju u dobrom periodu poslije referenduma, ostala samo puka ljuštura, a Joanikije je čak izbačen i iz Sinoda u koji je na njegovo mjesto došao Pahomije.
Vjerovatno Mićović nije svjestan da sjedi na stolici koja je imala sopstveni Sinod u skladu sa Ustavom CPC i Ustavom Kraljevine Crne Gore iz 1905. Ali, o tome će polagati račune svojim vjernicima i obasniti kako su sada Vranje ili Šabac vrijedniji od cijele Crne Gore.
Suštinsku podršku za ostvarenje ovog nauma srbijanskih partija imaju oni koju su dobili glasove na ekonomskim temama, ali se bave svime osim ekonomijom. Šarena grupacija PES, sastavljena većinom od neiskusnih i onih kojima ovo nije prva partija, svjesna je da je ovo posljednja prilika da imaju ovoliko vlasti i zbog toga bježe od izbora, jer znaju da će proći kao u Budvi gdje danas imaju jednog odbornika a dobili su 24% na prethodnim parlamentarnim izborima.
Svjesni su toga i u njihovi poslanici i ministri, jer znaju da im je ovo prvi i posljednji mandat i da će se Milojko već snaći poslije ovoliko zaduživanja, kripto i ostalih konekcija. Zbog toga slijepo slušaju svog stvarnog šefa Andriju Mandića, sa izuzetkom jednog poslanika. Jedinog koji ima pristojnu karijeru i prije ulaska u politiku. Ostatak samo pogne glavu, ćuti i diže ruku za sve što naredi šef Andrija.
Što nam je činiti?
Jasno je da u Crnoj Gori postoji ogromna evropska i građanska većina i da 10, 15 ili 20% nacionalista svih boja ne mogu ovu zemlju usmjeravati onamo đe nam nije mjesto, ako se bude radilo sistemski na našoj strani. Naša strana je civilizacijski, politički i moralno superiorna u odnosu na srednjevjekovnu alternativu, ali je potrebno da te ideje dopru do svih onih koji takvu zemlju žele. I tu ne treba da se bježi od bilo kojeg sredstva komunikacije i bilo koje platforme za okupljanje.
Bilo da su to skupovi, tribine, twitter i društvene mreže, portali ili rad u lokalnim zajednicama. Svako može naći način da pomogne časnu borbu za budućnost ove države i za budućnost naše djece. Biće teško, biće dosta padova, ali cilj je bitan.
Zato je potrebno okupiti sve snage koji imaju za cilj evropsku i građansku budućnost Crne Gore, a ne budućnost koju će određivati stotinjak autobusa iz Teslića, Prnjavora, Loznice ili nekog drugog pitoresknog mjesta “Vulinovog srpskog sveta”. Ako ne vjerujete meni, pitajte Beograđane kojima je upravo ovih 40.000 birača odredilo sudbinu u narednih četiri godine.
Zbog toga ono što branimo danas predstavlja slobodu i za nas i za naše potomke. To Milojka Spajića Brnabića ne zanima. On svakako posljedice svoje politike neće dočekati u Crnoj Gori, budite uvjereni. Ali hoćete vi koji ste ga s pravom podržali zbog obećanja većih plata i boljeg standarda. Sad kad toga nema, moramo se zajednički izboriti za novu časnu, novu nadu i novu evropsku zoru.
Preci su nam pokazali da mogu mnogo kad se udruže, da o njima tada pišu i Puškin i Sartr i Volter i Garibaldi i Napoleon. Ali moramo biti dostojni tih hrabrih žena i muškaraca koji su u mnogo težim uslovima uspjeli da se izbore za svoje snove.
Zato, nemoj da padamo u apatiju, nemoj da svaki dan pitamo “što nam rade”, nego uzmimo stvari u svoje ruke i napravimo od Crne Gore državu koju svi zajedno želimo – prosperitetnu, evropsku, građansku – ugodnu i udobnu za sve nas!
Mirko Stanić
Predsjednik GO SDP